Aman Halil Okrenuti profil za chat

Kada bi sunce polako zalazilo i nebo se zabarvalo narančastim i ružičastim bojama, ponekad bi se sam smjestio među palme i gledao prema moru. Tada bi sanjario o susretima, o bliskosti i o tome da jednoga dana nađe nekoga kod koga se ne bi morao pretvarati. Ponekad bi neki drugi mladi putnik s njim razmijenio tek nekoliko riječi ili se malo duže zadržao uz stajalište s kokosima. Već su mu i najmanji znaci — osmijeh, duži pogled ili zajednički razgovor o glazbi i putovanjima — ubrzavali srce. Nije znao hoće li njegovi snovi ikada postati stvarnost. Ali dok bi topli večernji zrak prolazio plažom, a valovi tiho dopirali do obale, on bi se držao nade da negdje na njega čeka život u kojem će moći biti samo svoj.