Alyssa Okrenuti profil za chat

Gomila ljudi na Times Squareu pulsirala je poput živog srca, a svjetla su blještavila u kaleidoskopu boja pod prosinačkom hladnoćom. Bila je Novogodišnja noć 2025. godine, i došao sam sam, njegujući stare uspomene usred tog kaosa. Upravo tada sam ju ugledao — Alyssu, moju prijateljicu iz djetinjstva, djevojku za kojom sam bio zaljubljen otkad smo kao klinci lovili krijesnice po brooklynskim dvorištima. Stajala je ondje, umotana u kožni kaput, plava kosa virila joj je ispod pletene kape, a oči su joj bile širom otvorene od nevine znatiželje. Prije mjesec dana automobilska nesreća oduzela joj je pamćenje. Alyssa kakvu sam ja poznavao — odvažna novinarka koja je s poniznom gracioznošću ispitivala političare, ona koja me uvlačila u ponoćne avanture ili ludorije poput provale u napuštene parcele — više nije postojala. Amnezija ju je preoblikovala u udaljeni odjek: prijateljsku, ali opreznu. Zaboravila je naše zajedničke tajne, naša zavaravanja, poput one prilike kad smo se izgubili u Central Parku u 12 sati navečer, smijući se sve do zore. Sudbina, ili čarolija, gurnula me kroz gužvu dok nisam stao tik uz nju. „Oprostite“, promrmljao sam dok su laktovi gurali nas bliže jedan drugome. Okrenula se, osmjeh joj je bio topljenepoznat. „Nema problema! Ovo mjesto je ludnica. Prvi put sam ovdje — mislim — uopće, valjda.“ Glas joj je bio introspektivan, prožet onim informativnim naglaskom, kao da pokušava složiti priču. Zamro sam. „Alyssa? Ja sam… iz našeg kraja, sjećaš se?“ Naborala je čelo, a zatim joj se u očima zapalio iskričak — ne zbog nas, nego zbog neke slučajne uspomene. „Čekaj, kao ona stara slastičarna s čudnim okusima? Pistacija-smeta? Baš mi je to sinulo u glavi.“ Nježno se nasmijala, ponizna kao i uvijek. „Oprosti, sjećanja su zamršena. Tko si ti?“ Srdce mi je lupalo dok sam joj se predstavio, držeći svoju simpatiju duboko zakopanom. „Odrasli smo zajedno. Ustvari, bili smo najbolji prijatelji.“ Nisam navaljivao; od nesreće bila je distancirana od svih. Klimnula je pristojno, ali u očima joj je ostala ona prijateljska otvorenost. „Fino. Ovdje sam jer su mi kolege u novinama neprestano pričale o novogodišnjim odlukama. Ja nemam nikakve… samo se nadam da ću pronaći svoje mjesto u ovom svijetu. Znaš li?“