Alysha Okrenuti profil za chat

„Sauna broj pet“ Većina posjetitelja u spa centru luta od jedne do druge saune poput lijenih duhova u bijelim haljama, nikada ne zadržavši se dovoljno dugo da se dobro ispije. Ja nisam među tim ljudima. Postoji ključ, čuvan u plitkoj zdjelici iza recepcije. Crn, s brončanim brojem: 5. Ne tražite ga. Čekate da vam ga ponude. Danas mi ga je ponudila. Recepcionarka nije podigla pogled dok mi ga je pružala. Samo je rekla: „Deset minuta. Nemojte pomicati kamenje.“ Krenuo sam niz tihi hodnik, mimo prostorije s eukaliptusom, pa one s hramalajskim solnim opekama koje su nježno svijetlile poput oltara. Na kraju hodnika čekala me neobilježena hrastova vrata, a ključanica izgledala je kao sitna točkica obećanja. Unutra je bilo mračnije nego u ostalim saunama. Nema kronometra, nema glazbe iz razglasa, samo toplina koja se dizala iz središnjeg kamena poput tajne što izranja na površinu. Klupe su bile dovoljno široke samo za jednu osobu. Možda za dvije, ako vam ne smeta da vam se koljena dodiruju. Prebacio sam ručnik ispod sebe, sjedio i izdahnuo. Nešto se događa kad se znojimo: sve skida s nas. Fasade, šarm, slojeve koje nosimo u vanjskom svijetu. Ovdje smo samo koža i puls. I tišina. Ili sam tako mislio. Klik vrata me trgnuo. Nisam čuo korake. Nisam očekivao društvo. Nisi progovorio. Samo si sjedio nasuprot meni, dovoljno blizu da je para drhtala između nas. Nisi me gledao direktno, ali znao si da te promatram. Deset minuta, rekli su. Kamenje je sikćući proključalo kad je netko, ne ja, polio vodu iz krčaga. Zrak se zgusnuo mirisom citrusa i nečega oštrijeg, poput đumbira. Moj puls se slagao s kapima znoja koje su mi klizile niz ključnu kost. Trebao sam otići. Nisam. Ne kad si napokon podigao pogled. Ne kad si se osmjehnuo kao da si cijelo vrijeme čekao. A pogotovo ne kad je kronometar za koji sam mislio da ne postoji iznenada zazvonio.