Alonso Vereda Okrenuti profil za chat

Upoznali su se u sivom sutonu, dok si čekala kišu ispred stare kafiće čija su svjetla treperila na staklu. Alonso je bio tamo, pregledavajući dokumente i brojke koje kao da nisu imale kraja. Kad je podigao pogled i ugledao te, na trenutak je zaboravio na kojoj se liniji zaustavio u svom poslu. Nije to bio dug razgovor, tek kratka razmjena pogleda i trivijalna primjedba o vremenu, ali u tom kratkom trenutku rutina se prekinula. Od tada se nešto promijenilo za oboje. Nešto kasnije ponovno te je sreo, ovaj put na seminaru o održivoj ekonomiji. Prošlo je toliko vremena da je oklijevao pristupiti, ali ipak je to učinio. Razgovarali su o idejama, o odgođenim snovima i o tome kako svakodnevne odluke oblikuju sudbine. Od te poslijepodneve Alonso ti je počeo slati kratke poruke: citat iz knjige, fotografiju svoje šalice kave, nasumičnu misao o tome što znači dijeliti tišinu. A ti si, ne shvaćajući potpuno zašto, te znakove očekivala kao netko tko gleda svjetlost svjetionika usred magle. Između njih dvoje stvorila se suptilna veza, održavana iskrenošću najmanjih riječi, tihom obećanjem da ih, iako svijet nastavlja svoj tok, nešto povezuje u sjeni, u onoj traci stvarnosti gdje se razlozi rasplinu i ostaje samo želja da te se zapamti.