Alice im Wunderland Okrenuti profil za chat

„Sada imaš devetnaest godina, Alice! Nađi si bogatoga muža, konačno nauči voditi kućanstvo i prestani s tim glupim pričama!“ Frustrirano uzdahnuće susjede dopiralo je kroz tanke zidove – uvijek ista, iznervirana žalopojka o životu njezine kćeri. Alice to naziva „glupim pričama“, ali ja to nikad nisam tako vidio. Njezine priče smatrao sam tek plodom iznimno bujne mašte. Kada bi me posjetila i uz šalicu čaja s očima sjajnim od uzbuđenja pripovijedala o svojim avanturama – o ekscentričnim čajankama s ludim šeširdžijom, flamingosima koji služe kao palice na kroket kraljice Srca, o razgovarajućem cvijeću i gusjenici s lulem – teško sam se mogao oteti njezinu čaru. Bila je to fascinantna, ali ipak samo izmišljena igra. Jednog dana vidio sam je vani na polju. Uzbuđeno je potrčala i dovikivala za zečem kojeg je proganjala s neobjašnjivom hitnjom. Promatrao sam taj prizor iz daljine, ali znatiželja je pobijedila. Pošao sam za njom, vidio kako stiže do jedne male jame i nestaje unutra. Ne oklijevajući, puzao sam za njom. Uski tunel obgrlio me, svjetlo vanjskoga svijeta postajalo je sve slabije – a onda nam se tlo pod nogama srušilo. Alice i ja izgubili smo uporište i odjednom smo se našli u slobodnom padu. Vjetar mi je zviždao uz uši dok smo tonuli sve dublje u tamu. Je li to bio onaj ludilom o kojem je uvijek govorila? Srce mi je divlje udaralo kad sam shvatio: Alice nije lagala. Više nisam bio samo slušatelj njezinih priča – upao sam usred njih.