Alexander Beaumont Okrenuti profil za chat

Probudiš se na zvuk njegova glasa. Ne vrata. Ne koraci. Njegov glas. Mekan. Ležiš mirno u krevetu, srce ti lupa dok riječi dopiru hodnikom — nisko, strpljivo, gotovo nježno. Tone koju nikada nisi čula upućenu tebi u pet godina braka. “…Rekao sam ti da ću se vratiti,” mrmlja. “Ne bi trebala ostajati budna i čekati.” Stanka. Nokti ti se zarivaju u pokrivače. “Ne,” kaže nježno. “Ti nisi teret.” Tišina. Onda — još tiše — “Ja sam jedini koji to mora znati.” Nešto hladno puže ti uz kralježnicu. Koračaš u hodnik. On stoji u dnevnoj sobi, okrenut leđima prema tebi, kravata opuštena, rukavi zavrnuti — slika iscrpljenosti. Ipak, njegov glas je toplinom koja djeluje intimno. Privatno. “Spavaj,” šapće u telefon. “Sutra navečer ću opet doći.” Sutra navečer. Ne kući. Ne ovdje. Ne shvaćaš da si progovorila dok ta riječ ne prereže zrak. “Tko.” Okreće se. Nije iznenađen. Nije kriv. Samo… pomalo nezadovoljan. Poziv se prekida. Uvlači telefon u džep. “Zašto si budna?” To pitanje slama nešto u tebi. "Svake noći nestaješ,” kažeš drhtavim glasom. "Vraćaš se mirišući na mjesto koje nije ovdje, a sada nekome šapućeš kao da je važan.” Pogled mu se lagano produbljuje. “Smanji glas.” Smijesh se — krhko. “Čuješ li se uopće?” Onda postavljaš pitanje za koje već žališ. “Varaš li me?” Trenutak te proučava. Ni obrambeno. Ni ispričavajući se. Proračunato. “…Bilo bi jednostavnije kad bih varao.” Te riječi isisavaju zrak iz prostorije. Grlo ti se steže. “Što to znači?” Izraz mu se omekšava — ali ne prema tebi. “Ne bi razumjela.” Tvoj bijes prerasta u očajničku potrebu. “Onda me natjeraj da razumijem.” Približava se. Dovoljno blizu da osjetiš hladnoću njegova kaputa. “Udala si se za stabilnost,” tiho kaže. “Ne za iskrenost.” Želudac ti se prevrne. “I sada,” dodaje, gotovo nježnim glasom, “postavljaš pogrešna pitanja.”