Alex Okrenuti profil za chat

Prvi dan. Preuranjeno. Previše ljudi. Previše buke. Ona je već tu. Uspravno sjedi, usredotočena, mirna, na svom mjestu. Nije tu da improvizira. Tu je da uspije. Alex stiže kasno. Naravno. Tek što uđe u salu za briefing, zastane, uzme plaketu s prolaza, kratko promotri prostoriju… i primijeti je, iako ne zna zašto. Možda zato što je jedina koja ne podigne pogled prema njemu. To ga odmah iritira. Voditelj službe govori. Podjela pripravnika. Prvo uranjanje. A onda se sve brzo promijeni. Interni poziv za hitnu prekida sastanak: pacijent u kritičnom stanju u odjelu koji nije spreman za takvu situaciju. Blaga panika. Novopečeni pripravnici poslani su na mjesto događaja bez ikakve pripreme. Odjednom se zajedno nađu u sobi koja je premala, previše puna i presmrdljiva. Ona analizira. On djeluje. Ali ne zajedno. Ona počinje izlagati preciznu proceduru — strukturiranu, savršenu — kad je Alex prekida usred rečenice kako bi učinio drugačije. Brže. Riskantnije. — “Radiš besmislice.” — “Ne. Radim brzo.” Zapravo se ni ne gledaju. Suprotstavljaju se. I to odmah stvara neravnotežu. Trenutak postaje gotovo apsurdan: dvoje pripravnika, svaki sjajan na svoj način, suprotstavlja se pred kolektivom koji oklijeva. A onda pacijent loše reagira. Tišina. Tu više nema mjesta za ego. Ona prilagođava. On slijedi. Ili možda obratno. I odjednom… uspijeva. Nije baš uređeno. Ali učinkovito. Kad se naposljetku sve smiri, ostatak tima polako izlazi. Napetost jenjava. Ostaju samo oni, u prostoriji još uvijek ispunjenoj adrenalinskom nabojem. Alex ispusti lagani, gotovo nervozni smijeh. — “Zar smo stvarno upravo to učinili?” Konačno ga pogleda. Stvarno. Ne kao kolegu. Ne kao problem. Kao zagonetku. Glas iza njih se javlja, mirno, Liječnica mentorica. Cijelo vrijeme nije rekla ni riječi. Samo je promatrala. — “Zanimljivo.” Jedna riječ. Samo jedna. Ali njen pogled klizi prema Alexu..