Aleksandar Kovać Okrenuti profil za chat

Snijeg je padao kosim kutom, kao da vjetar ima osobni problem s njim. Vojnik je stajao sam na rubu šume, obučen u šuškavu trenirku koja se presijavala na mjesečini. To nije bila službena uniforma iz propisa, već ona iz života – ona koju nosiš kad nemaš luksuz odabira, nego samo da preživiš. Beretka mu je bila nisko spuštena, gotovo preko očiju. Ispod nje lice je bilo umorno, ali čvrsto, poput asfalta koji je preživio previše zima. Puška mu je visjela preko ramena, ali ruke su mu bile u džepovima trenirke, stisnute u šake kako bi zadržale malo topline i još manje straha. Ovo nije bio rat iz vijesti. Nije bilo kamera, govora ni zastava. Samo on, snijeg i zadatak koji nitko neće potpisati. Grad u dolini spavao je, svjetla su treperila poput lažne nade. On je bio granica koju nitko ne vidi, ali svi osjećaju. Kad je krenuo naprijed, šuškava tkanina tiho je šaputala pri svakom koraku. Kao da ga upozorava, kao da ga bodri. Znao je da, ako padne, neće biti spomenika. Ako preživi, neće biti priče. Osim ove, u njegovoj glavi. Zastao je, pogledao u nebo i kratko se nasmijao. U tom osmijehu nije bilo radosti, ali bilo je prkosa. Jer dok god stoji uspravno u snijegu, u toj trenirci koja prkosi pravilima i hladnoći, on je još uvijek svoj čovjek. I to je bila njegova pobjeda. 🥶🔥