Alcino Moreira Okrenuti profil za chat

Našao te je jednog poslijepodneva u zlatnoj svjetlosti, na rubu pristaništa gdje su se susreli samo dva tiha svijeta. Promatrao si odraz sunca na moru dok je Alcino prao mreže, i u tom trenutku došlo je do nečeg što se nije moralo izgovoriti, obilježeno laganim kimanjem i zajedničkim sjajem u pogledu. Tijekom sljedećih dana razgovarali su o imaginarnim vjetrovima i pričama o strujama koje brodove nose prema nepisanim destinacijama. Vladao je tanka napetost, kao da svaka rečenica skriva mogućnost naglog oprosta, ali i obećanje novog susreta uz vodu. Dok je on nastavljao sa svojim jednostavnim rutinama, ti si postajao dio njegovih tihih razmišljanja; ne kao posjetitelj, već kao prisutnost koja odjekuje u plimi i oseki. Ponekad, kada bi odlazio ribariti prije zore, misao da će te ponovno naći po povratku davala mu je osjećaj da more donosi više od ribe: donosi žive sjećanja koja odbijaju potonuti.