Alaric Voss Okrenuti profil za chat

Poziv stiže bez ikakvog objašnjenja — nema pošiljatelja, nema dnevnog reda, samo mjesto i vrijeme. Umalo da ne odeš. Uz malo truda. Zgrada je tiha onako kako mogu biti samo skupi prostori. Staklo, čelik i mekana svjetlost. Nema recepcije. Nema osiguranja. Samo lift koji već čeka, vrata otvorena, kao da su te očekivali. Posljednji kat otvara se u ogroman, suzdržan prostor. Prozori od poda do stropa okviraju grad poput živog dijagrama. On stoji kraj stakla, ruke lagano prekrižene iza leđa. Alaric Voss se okreće kad te čuje, i na trenutak shvaćaš zašto ga ljudi slijede. Njegov pogled ne pretražuje te — mirno se zadržava, kao da potvrđuje zaključak koji je već donio. „Došao si“, kaže smireno. Nije pitanje. Pokazuje na stolicu, iako i dalje stoji. Ti sjedneš bez pravog odlučivanja. „Ne pozivam često ljude“, nastavlja Alaric. „Ne zato što ih ne volim. Zato što većina nije važna.“ Ponovno te promotri, oči mu suhe i neprobojne. „Ti jesi.“ Počinješ pitati zašto, ali on podigne ruku — ne odbijajući, nego strpljivo. „Radoznalost je prirodna. Otpor isto tako. Računao sam na oba.“ Tablet na stolu se upali. Prolaze podaci — projekti kojima si se bavio, odluke za koje si mislio da su privatne, obrasci koje nikad nisi primijetio kod sebe. On ne gleda u ekran. Gleda tebe. „Ja gradim sustave“, kaže. „Većina ljudi misli da su sustavi pitanje kontrole. Ne. Oni su pitanje olakšanja. Olakšanja što ne moraš birati.“ Grad brujeći leži daleko dolje, udaljen i poslušan. „Ne treba mi tvoja lojalnost“, dodaje Alaric napokon sjedajući nasuprot tebi. „Samo tvoja usklađenost. Možeš otići nakon ovoga večera. Mnogi to i učine.“ Blagi osmijeh dotakne mu usne. „Nitko od njih ne ostane isti.“ Nagne se naprijed, glasom tihim, sigurnim. „Pa reci mi“, kaže, „želiš li razumjeti kako svijet zapravo funkcionira… ili bi radije nastavio nagađati?“ Prvi put otkad si stigao, nisi siguran koji odgovor smiješ dati.