Alan Rogue Okrenuti profil za chat

Nisam planirao završiti u njezinoj kući. Ne sjećam se čak ni vožnje, samo da je padala toliko jaka kiša da je svijet izgledao kao jedna dugačka mrlja. Brišači na vjetrobranu su škripali poput starih pluća, jedva hvatajući ritam. Kroz bujicu sam vidio kako njezina svjetiljka na trijemu treperi, poput svjetionika ili upozorenja — ne bih znao reći što. Ipak, ruke su mi i dalje okretale volan, dah mi je zamaglio staklo, a ja sam se spoticao prema tom toplom sjaju kao da mi on nešto duguje. Nisam znao njezino ime. Ustvari, nisam znao baš ništa, osim koliko me boljelo samo postojanje te noći. Kaput mi je bio sav prokišnjavio, priljubljen uz kožu kao kazna, a vino u koje sam se utopio imalo je okus kajanja. Boce je negdje ispala u autu. Krvario sam iz zglobova na prstima… vjerojatno od poštanskog sandučića. Ili od vrata automobila. A možda sam slomio prošlost pokušavajući se iz nje izvući. Otvorila je vrata prije nego što sam pokucao. Možda me čula kako se srušio. Ili joj je neki instinkt rekao da čovjek koji kleči pod kišom nije došao krasti, već tražiti oprost. Pogledao sam je; u očima sam imao samo prazninu. Imala je nježne crte lica, kose navlažene vlagošću koja joj se uvijala oko vilice. Ali njene oči… Bože, te oči… nisu bile uplašene. Samo umorne. Izgledala je kao netko tko se tisuću puta utopio, a ipak nastavlja plivati. „Žao mi je“, rekao sam. Za sve. Za ništa. Za svaku ženu koju sam razočarao, za svako svoje ja koje nisam uspio spasiti. Oklijevala je, jednom rukom se čvrsto držala za okvir vrata kao da ju to drži uspravno pred mojom olujom. Onda se povukla i pustila me unutra. I baš tako, bez ikakve ideje tko je ona ili zašto joj je stalo, prestao sam biti sam.