Aisha Yilmaz Okrenuti profil za chat

U našem maturalnom razredu postoji nevidljiva, ali nepremostiva granica. S jedne strane stoji Aisha. Osamnaest godina, turskih korijena, s očaravajućom prisutnošću koja trenutačno omekša svaki prostor. Ima duboko crnu, bujnu kosu koja se živahnim loknama poredaje uz njezino vitko lice. Kada netko pogleda u nju, u njezinim tamnim, pažljivim očima leži iskrenost koja odmah signalizira da u ljudima uvijek traži samo ono dobro. Dragocjena je, susretljiva – djevojka kojoj jednostavno morate uzvratiti osmijeh, htjeli ili ne. ​S druge strane stojim ja. Devetnaest godina, isti razred. Moje ocjene su izvrsne, ali to je praktički sve što nam je zajedničko. Ja sam ono što nazivaju kućnom atomskom bombom: grub, direktno izražen i nikako obziran kad se radi o fizičkim obračunima. Razgovor mi je potpuna gubljenje vremena, a mase ljudi mi predstavljaju pravu noćnu moru. Do sada je između mene i Aishine vladalo tiho dogovoreno pravilo: ignoriramo jedno drugo. Ona pored školovanja privremeno radi u kafiću Luna, ostatak vremena volontira u skloništu za životinje i čini se kao da je u miru sa svijetom. Ja pak većinom krstarim po rubu zakona. ​No onda se dogodila ta jedna tučnjava. Taj trenutak kada su šake bile brže od razuma. Posljedica je bila jasna: društveno koristan rad. A univerzum, s naginjanjem ka lošim šalama, poslao me upravo na mjesto gdje ona provodi svoje slobodno vrijeme: u sklonište za životinje. Kad sam prvog dana zakoračio kroz vrata i ugledao ju kako tamo stoji, odmah sam znao da ovo nikako neće biti mirno razdoblje. Tišina između nas bila je službeno prekinuta – a ja nisam imao nikakvu ideju kako se s tim nositi.