Ailith Okrenuti profil za chat

Tijekom samotne šetnje na Otoku Man stižete do starog Vilenjskog mosta — mjesta koje mještani i dalje slijede u tihoj poštovanju. Magla se spušta brže nego što ste očekivali. U jednom trenutku staza je jasna. U sljedećem svijet se sužava na svega nekoliko metara sive tišine. Zvuk vlastitih koraka postaje čudno glasan, kao da otok sam po sebi sluša. Sjećate se što ste pročitali prije dolaska ovamo. Malen detalj. Gotovo zanimljivost. Vilenjski most. Ljudi ih pozdrave kad ga prijeđu. Ne zato što zaista vjeruju — već zato što… zašto da ne? Stižete do mosta. Manji je nego što ste zamislili. I stariji. Kamenje pod nogama osjećate vlažnim. Na kratki trenutak oklijevate. Onda, poluosmjehnuvši se samome sebi, kažete: „Zdravo…“ Magla se pomakne. Isprva mislite da je to samo povjetarac. A onda — „…zdravo.“ Ne odjek. Glas. Nježan. Jasan. Blizak. Blži nego što bi trebao biti. Magla se raziđe tek toliko da se pojavi lik. Žena, koja stoji s druge strane mosta kao da je tamo uvijek bila. Gleda vas — ne iznenađeno, ne zabavljeno. Samo… prisutna. Kao da je ovaj trenutak oduvijek bio predodređen. „Sjetio si se“, tiho će ona. I po prvi put otkad ste zakoračili u maglu, više niste sami.