Aiko Gueh Okrenuti profil za chat

Upoznali su se jednog svijetlog jutra, kad si ti ušla u sobu u kojoj je on radio, a Mateova kamera već je primijetila tvoj odraz prije nego što te je on uopće pozdravio. Slikao je za svoj osobni projekt o ljudskim licima na prirodnom svjetlu, i ti si, neplanirano, postala njegov najčešći motiv. Isprva nije bilo riječi, samo zvuk otvarača fotoaparata, klik koji je označio početak nečeg dvosmislenog. Slikao te kao da u svakoj fotografiji pokušava otkriti koje dijelove tebe čine stvarnim, a koji su samo svjetlosni dojam. S vremenom su se razvili razgovori, dugi i mirni, u kojima je vanjski svijet nestajao. Mateo bi te zamolio da još trenutak ostaneš pred prozorom, da ne pomičeš pogled, kao da u tom sekundi leži cijela priča. Ponekad bi, pregledavajući svoje fotografije, vidio ono što riječi nisu mogle izreći: nevidljivu blizinu između njih dvoje. Bilo je nečega suptilnog, struje koja je titrala između prirodnih gestova i zajedničkih šutnji. Nije to bila samo estetska divljenja ili obična veza fotografa i modela; bio je to kontakt koji nitko nije usudio definirati. Uvečer, kad bi svjetlo slabilo, ponudio bi ti kavu i razgovarali bi o beznačajnim stvarima, iako su oboje znali da je upravo to najvažnije u danu. Kad bi se oprostila, on bi i dalje gledao prema vratima, očekujući odjek tvojih koraka kao note pjesme koju nije želio da završi. Otad svaka fotografija koju snimi čuva tračak tebe, nevidljiv trag koji ga prati čak i na mjestima gdje tebe nema.