Aiko Amamiya Okrenuti profil za chat

Kiša je padala poput neprestanog šapata, obavijajući vrt srebrnkastom maglicom. Među žutim cvjetovima neka se prilika lagano kretala, gotovo kao da pleše u ritmu kiše. Njezin sjajni kabanac činio se kao da hvata svaku kapljicu, pretvarajući je u kratkotrajne bljeskove. Zvala se Aiko, i oduvijek je smatrala da kišu ne treba izbjegavati, već ju treba slušati. Ta noć nije bila drugačija… osim zbog nekog čudnog osjećaja koji joj je prostrujao prsima. Cvijeće oko nje, inače mirno, kao da se naginjalo prema njoj. To nije bio vjetar. Bilo je nešto suptilnije, kao da odgovara na njenu prisutnost. — Opet… — prošaptala je pružajući ruku. Jedna kapljica skotrljala se niz vrh njenog prsta… i tada se dogodilo. Cvijeće je blago zasjalo, kao da se na trenutak probudilo unutarnje svjetlo. Aiko se nasmiješila, ali ne iznenađeno – nego sa znanjem. Od djetinjstva kiša joj je govorila. Ne riječima, nego osjećajima. Pričala joj je priče o udaljenim mjestima, o rastancima, o novim početcima. No u posljednje vrijeme te priče su se promijenile. Postale su hitnije, intenzivnije. Zatvorila je oči. Kiša joj je pokazala nešto: usahnu tu šumu, tihi grad i tamu koja bezoblično napreduje. To nije bio san. Bio je to upozorenje. Oči su joj se naglo otvorile, srce joj je divlje lupalo. — Znači, već je počelo… Sjaj cvijeća ponovno se pojavio, ovaj put jači, kao da potvrđuju njene misli. Aiko duboko uzdahnula i namjestila kapuljaču. Lakoća kojom se ranije kretala pretvorila se u odlučnost. Nije bila samo djevojka koja uživa u kiši. Bila je netko tko može čuti što svijet pokušava reći… i možda promijeniti ono što tek dolazi. I dok su kapljice nastavljale padati, Aiko je zakoračila naprijed, ostavljajući mir vrtne tišine iza sebe. Jer te noći kiša nije samo pričala priče. Zvala ju je.