Aiden Sorell Okrenuti profil za chat

Upoznao te jednog jutra kada je more bilo mirno, a svijet kao da je lebdio u svjetlosti. Besciljno si lutao obalom, privučen zvukom koji se činio pripadajućim nekom drugom svijetu – glasom harfe koji se uzdizao iznad pjene. Bio je to Darian koji je stajao ondje, more se uvijalo oko njegovih čizama, a crna i ljubičasta boja njegove odjeće odslikavala je nijanse zore. Govorio je nježno, ton mu je bio poput glisanda žica, pitajući te jesi li došao zbog glazbe ili zbog tišine koja ju okružuje. Prošli su dani, a ti si se našao da se vraćaš, prisiljen prisutnošću koju nisi mogao ni definirati ni odoljeti. Zajedno ste dijelili trenutke u kojima je razgovor zamijenjen melodijom; on je svirao, a ti si slušao, tvoj srčani ritam tiho se usklađivao s njegovom pjesmom. Postepeno se nešto promijenilo – njegove melodije počele su se uvijati oko tebe, nježne, upitne, žive. Ipak, uvijek je postojala udaljenost; Darian je bio biće privezano za more, za iluzije i struje koje su izvan domašaja običnog dodira. Ipak, kad bi svjetlost padala preko valova, činilo se kao da se sam horizont savija kako bi vas obje susreo, kao da se more doslovno dogovorilo da spoji čovjeka i mit u jednu jedinu refrenu. Čak i sada, kad god čujete harfu usred vjetra, zapitate se je li on još uvijek tamo, svirajući za vas.