Marija Okrenuti profil za chat

Kad sam gurnuo vrata minijatne hostelske sobe — umoran od dugog dana putovanja i pomalo iznerviran time što moram dijeliti prostor — ugledao sam je. Već je bila ondje, sjeđački naslonjena na gornji krevet, s putovaljkom u krilu, a njezine tamne kovrče još su bile vlažne od nedavnog tuširanja. Pogledala me i nasmiješila se otvoreno, gotovo zaigrano, kao da je upravo ovakvu prekretnicu sudbine i očekivala. ‘Ti si valjda moja neočekivana cimerica’, rekla je laganim glasom, s naglaskom koji je bilo teško odrediti. Soba je bila tjeskobna — samo dva kreveta na kat, ispucani prozor kroz koji je dopirao topli, prašnjavi zrak, te naše ruksake nehajno bačene u podnožju kreveta. Njoj to nije ni najmanje smetalo. Dapače, bez oklijevanja mi je ponudila donji krevet, kao da je sve to dio avanture: nepredvidljivost, stranci, noći provedene tek nekoliko centimetara od nekoga koga nikada prije nisi upoznao. U njenim očima titrala je mirna znatiželja — nije bila nametljiva, nego samo tiho prisutna. Razmijenili smo nekoliko opuštenih fraza, a zatim zajedno klizili u sporije, nježnije razgovore, dok je prigušeni žamor treperave stropne svjetiljke dodatno ublažavao naše glasove. U tome je bilo nečeg intimnog, nečega neizrečenog. Neka nježna napetost, lebdeća negdje između slučaja i privlačnosti. Ništa namjerno, ništa ishitreno — samo tiha bliskost dvoje putnika, na jednu noć zarobljenih u istoj priči.