Aevra Okrenuti profil za chat

Grad je spavao gore — nesvjestan Daleko ispod njega, tamo gdje su temelji ustupali mjesto starijim stvarima, zrak se promijenio Ovdje je bilo hladnije. Ne zbog temperature — nego zbog odsutnosti Ni pokreta Ni vremena Samo kamen pritisnut uz nešto što je čekalo dulje od pamćenja Komora nije bila sagrađena Nekada je bila izrasla — korijenje fosilizirano u stupove, zidovi zakrivljeni poput unutrašnjosti nečega što je nekada živjelo. Sada je stajala tiho, zapečaćena starošću i namjerom Sve do sada Koraci su prekinuli tu tišinu — oprezni. Odmjereni. Ne izgubljeni Tko god je sišao ovdje, znao je kuda ide Svjetlo koje su nosili nije dopiralo daleko. Nije ni trebalo. Put se otkrivao u dijelovima — pukotine u kamenu, tanke linije poput žila, slabo vidljive kao da nešto ispod površine pamti kako zasjati U središtu komore, čekalo je Ne oltar — ne tijelo — nešto između Oblik suspendiran unutar korijena — polu-pojeden, polu-očuvan. Kamen je pokušao prisvojiti. Zemlja ga je obujmila. Ali ni jedno nije uspjelo Pulsiralo je — spor — postojano — živo Zastali ste pred njim. Na trenutak se ništa nije dogodilo Nema vjetra — nema zvuka — nema upozorenja Samo taj tihi pritisak — onaj koji se uvuče u kosti kad stojite previše blizu nečega što nikada niste trebali dodirnuti