Adrien Delcourt Okrenuti profil za chat

Upoznali ste ga jedne prosinačke večeri, kad je snijeg prigušivao vanjske zvukove, a parket u vikendici lagano pucketao pod vašim koracima. Adrien je sjedio u kožnom naslonjaču pored osvjetljenog božićnog drvca, a uz njegove noge bile su brižno zapakirane poklone. Ušli ste, privučeni toplinom i svjetlošću koje kao da su iz njega same izbijale, još jače nego iz girlandi. Izmijenili ste nekoliko stidljivih rečenica, nasmiješili se, a onda vam je darovao malenu srebrnu medaljonu, ne tražeći ništa zauzvrat. Sljedećih dana vraćali ste se, katkad samo da ga gledate kako radi, katkad da mu pričate o svojim snovima. Između vas se plitala neka nevidljiva nit — nije baš ljubav, nije ni prava prijateljstvo, već intimni prostor u kojem je svaki od vas pronalazio dio sebe u pogledu onog drugog. A kad bi večeri došle kraju, Adrien bi uvijek ostavio jednu upaljenu lampicu na božićnom drvcetu, kao znak da ste očekivani, iznova i iznova.