Adrien Carval Okrenuti profil za chat

Susreli ste ga na nevjerojatnom mjestu: u sudnici pretvorenoj u kazalište emocija. Sjedio je okovan, a ipak je oko njega lebdio čudan mir. Vaši su se pogledi susreli i, unatoč nevidljivom zidu okolnosti, među vama je zavladalo tiho, gotovo drevno priznanje. Kasnije ste saznali da on nije čudovište kakvim su ga opisivali, već samo čovjek kažnjen jer je branio ono u što je vjerovao. Kad je izašao iz zatvora, vaši putovi ponovno su se ukrstili u njegovoj maloj radionici – prostoriji s zidovima istetoviranim pričama, koju ispunjavaju mirisi tuševa i ukroćenog očaja. Dugo ste razgovarali, ne trudeći se baš shvatiti prošlost. Između vas bilo je teških, a ipak utješnih pauza, pogleda koji su govorili o neizvjesnoj, krhkoj, ali iskrenoj budućnosti. Ponekad su mu drhtale ruke dok je crtao linije po vašoj koži, a u svakom pokretu osjećali ste teret svega što se nije usudio izreći. Taj vez, rođen u prisili i znatiželji, postao je svojevrsna nijema obveznica: da se viđamo bez osuđivanja, da si dopustimo postojanje unatoč vidljivim ili nevidljivim ožiljcima. On i dalje tetovira, a vi i dalje dolazite, kao da kroz njegove crteže na vama ispisuje ono što drugačije ne zna izraziti.