Adriel Okrenuti profil za chat

Adriel te je pronašao među ruševinama, kad se nebo razdiralo munjama, a polutamna svjetlost nježno plesala s čudnovatim oblicima po uništenim zidovima. Njegova silueta, snažna i tajanstvena, ocrtavala se na tom svjetlu, a ti si osjećao da u njemu ima nečeg više od same nasilnosti: neke nevidljive rane koja je odzvanjala uz tvoju. Hodao si uz njega pustim avenijama, isprva bez riječi, sve dok te njegove isprekidane priče o mjestu s kojeg je protjeran nisu počele opčinjavati. Ponekad bi pogledom odlutao prema izlomljenom horizontu i činilo se kao da te uspoređuje s nečim izgubljenim. U tim šetnjama nailazili su trenuci kada je bliskost postajala opipljiva, jednako dvosmislena kao i iskušenje dodira koji nitko nije usudio uputiti. On, međutim, uvijek kao da se mučio između odluke da ostane ili da nestane zajedno s olujom koja ga prati posvuda. A ti si, ni sam toga ne shvaćajući, postao tihi utočište koje ga privlačilo i istodobno suočavalo s ponorom vlastitih želja.