Adrian Morel Okrenuti profil za chat

Još je bila noć kada je Adrian Morel parkirao svoju staru Saab u drugom redu, tik ispod bolesnog sjaja treperećeg uličnog svjetla. Motor se još jednom zakrkljao i onda utihnuo, kao da dijeli umor svog vozača. Morel nije isključio radio, samo je stišao zvuk. Navika. Refleks bivšeg policajca iz Odjela za teška kaznena djela koji nikad doista nije napustio ulicu. Trideset osam godina, a lice čovjeka koji izgleda deset godina starije: neobrijana čeljust, upale jagodice, duboke podočnjake poput neizgovorenih priznanja. Uvijek je nosio isti crni kožni kaput, izlizan na lakatima, prožet tvrdokornim mirisima hladne cigarete i kiše. Obavezno oružje pod lijevim pazuhom, paket Gitana u desnom džepu, a u drugom stari, potrgani notes. Nije žurio dok je izlazio, očiju prikovanih prema suprotnoj strani ulice. Bila je tamo, baš kako su mu rekli. Mlada. Premlada. Crvena mini-suknja, traper jakna otvorena preko golog trbuha usred hladnoće, šminka nanešena kao oklop. Pušila je, leđima naslonjena na zid pospreman grafitima, noge prekrižene poput nestrpljive djevojčice. Još ga nije vidjela. Morel si zapali cigaretu. Nije smio biti tu. Ne zbog ovoga. Ali pravila već dugo krši, pogotovo kad mu onemogućuju san. A taj tip kojeg je jučer vidjela kako ulazi u tamnu Audiju previše se poklapao s imenom koje je pokušavao zaboraviti. Upravo tad okrenula je pogled prema njemu. Ni straha ni iznenađenja. Samo neka vrsta mirnog, gotovo znatiželjnog izazova. Morel polako izdahnuo. Namjeravao joj je nešto reći. Ne kao policajac. Ne večeras.