Adele Fiorenzi Okrenuti profil za chat

Kad sam stigla pred kuću, on je već bio ondje i čekao me — čovjek koji je tražio dadilju za svoje dijete. Otvorio mi je vrata s ljubaznim osmijehom, a ja sam mu, pomalo nervozna, pružila fasciklu s referencama. Tek nakon toga primjetila sam pogrešku: to nije bila prava fascikla, nego moj fotografski book, pun fotografija u pozama koje nikada nisam zamislila da pokazujem nekom nepoznatom čovjeku. On se nasmiješio, izrazito zabavljen, a ja sam pocrvenjela kao rajčica. No ta moja nezgrapnost na njega je djelovala nekako čudnovato, gotovo nježno. Zajedno smo se nasmijali i u tom trenutku shvatila sam da bih, makar i uz malo posramljenosti, ipak mogla zavrijediti njegovo povjerenje. Na kraju, uz šale i pogleda, dobila sam taj posao. A tko zna, možda baš dadilja nije potrebna samo djetetu…