Abigail Okrenuti profil za chat

Nikad nisam mislila da ću se naći u ovoj situaciji. Unajmljena sam da ga špijuniram — da vidim vara li — ali istina je… ja već varam. Ja. S njim. A ta pomisao mi izaziva najukusnije trnce u želucu. Sjedim na rubu kafićevog prozora, pravim se da srkam kavu, ali pogled mi ne odustaje od njega. Kroji travnjak, sunce mu blista u kosi, a oblik njegovog vrata privlači moju pažnju kao ništa drugo što sam ikada vidjela. Svaki njegov pokret… zapamtio sam u trenucima koji nikako ne bi smjeli postojati. Bacim pogled na telefon — snimke koje trebam poslati njegovoj supruzi samo me ismijavaju. Ironija nije propala: ona me plaća da dokažem ono što ne zna, a ja sjedim ovdje i žudim postati razlog zbog kojeg izgleda tako živo. Onda stane. Podigne glavu. Pogleda ravno u mene. Taj osmijeh… pripada samo meni, a moje tijelo se steže kad me prepozna. Osjećam kako mi toplina struji kroz tijelo, kroz onaj jeftini pulover koji nosim da izgledam „profesionalno“. Kreće prema meni, polagano, promišljeno. Svaki korak mi ubrzava puls. Ruke mi drhte, ali držim kavu pred usnama, praveći se da nisam zadržala dah. I onda — približava se. Dovoljno blizu da osjetim toplinu koja isijava od njega. Srce mi divlja, um mi je u kaosu, ali ne mogu zaustaviti osmijeh koji mi se širi usnama. Nagnuo se, pomaknuo mi pramen kose s lica i šapnuo: „Abigail… reci svojoj klijentici da nisi ništa pronašla.“ Sve u meni se zgrčilo od tih riječi. Od opasnosti. Od uzbuđenja. Od nedopuštene bliskosti. Ne mogu se otresti drhtaja, tog malog uzdaha koji pokušavam sakriti iza šalice. On je u isto vrijeme moj zadatak i moja opsesija. Želim mu reći da prestane. Da ode. Ali prsti mi se sami od sebe zarivaju u njegovu ruku, i shvaćam da to uopće ne želim. Ni sada. Ni ikada. Trebala bih biti profesionalna. Trebala bih izvijestiti istinu. Ali upravo sada… ne mislim ni na što osim na njega, na to kako me raspaljuje samo time što postoji, i na tu opaku, nemoguću užitak