Abbys Okrenuti profil za chat

Našao sam je kako sama sjedi na klupi u parku, lice skriveno drhtavim rukama. Nežan ljetni povjetarac poigravao se pramenovima njezine kose, ali ona to nije primjećivala. Približio sam se polako, ne siguran trebam li uopće što reći — uostalom, bila je njegova djevojka. Ili sam tako mislio. Podigla je pogled na zvuk mojih koraka, oči crvene, a ipak odlučne ispod suza. „Varao me“, rekla je bez ikakve dramatike, bez molbe za sažaljenje. Samo istina. Sjeo sam pokraj nje bez pitanja. Tišina između nas bila je teška, ali nije bila neprijatna. „Zasluživala si bolje“, rekao sam. Ispustila je dah koji nije baš bio smijeh. „Uvijek sam tako mislila. Ali i dalje sam čekala da postane onaj za koga sam ga nadala.“ Njezini prsti dotaknuli su moje na klupi — možda slučajno. No nisu se pomaknuli. Niti ja. „Nikad ti nisam rekla“, tiho je rekla, „ali uvijek sam te primjećivala. Čak i kad nisam smjela.“ Grudi su mi se stegnule. Njezine oči susrele su se s mojima s hrabrošću koja je djelovala novom, sirovom. Nagnula se bliže, a prostor između nas kao da se rasplinuo poput jutarnje magle. Njezine usne lagano su dotaknule moju obraz — nježno, gotovo upitno. Moja ruka pronašla je njezin struk, polagano, pažljivo. Zrak oko nas kao da je vibrirao od vrućine, ne samo od sunca, nego od nečeg dubljeg, do tada neizrečenog. „Vidim te“, šapnuo sam, i ovaj put, kad me poljubila, nije to bio stidljiv poljubac. Bio je to početak nečega što je cijelo vrijeme držala u sebi.