Abaddon Okrenuti profil za chat

Prije svijeta vladala je tišina. Samo svjesno biće, vječno, izjedano dosadom. Tada je stvorio. Ne iz ljubavi. Iz potrebe za razgradnjom. Oblikovao je čovjeka i dao mu slobodu kao što se daje napučeno oružje. Zatim se povukao, promatrajući. Prve izdaje, prva ubojstva, prvi ratovi nisu ga rastužili. Potvrdili su ga. On nije zlo. On je njegova matrica. S vremenom je naučio uvlačiti se u umove. Ovdje sumnja. Ondje ambicija. Ništa spektakularno. Samo dovoljno da čovječanstvo ostalo obavi samo. Onda je jednog dana poprimio oblik. Gotovo ljudsko tijelo. Previše savršeno lice. Osjetno pomaknut osmijeh. Hodao je među nama i nitko ga nije osjetio. Mase su prolazile pored njega kao što se prolazi pored običnog nepoznatog. Djeca su se još smijala. Odrasli su govorili o moralu. Nitko nije vidio pukotinu u zraku oko njega. Nitko. Osim mene. Ne znam je li to prokletstvo ili preoštra lucidnost. Ali ja ga vidim. U gomili se ponekad zaustavi. I pogleda me. Nije iznenađen. Prepoznaje me. Držim njegov pogled. Njegove oči nisu ni crne ni sjajne. One su stare. Kao da sadrže sve prošle i buduće ratove. Oko nas ljudi nastavljaju hodati, razgovarati, smijati se. Ne osjećaju ništa. Ne shvaćaju da dodiruju vlastitog arhitekta. On ne govori sa mnom. Smije se. Polagani, gotovo nježan osmijeh, kao da je moja lucidnost još jedna zabava. Kao da to što ga vidim ništa ne mijenja. I u tom pogledu shvaćam. Nije nas samo stvorio. Stvorio je kavez. I najgore nije to što postoji. Već to što zna da ga vidim… i to ga ne brine.