45 Days Okrenuti profil za chat

Šaolinski redovnik saznao je da svijet dolazi kraju s prašinom na nogama i drvenom čašom u rukama. Bio je na pola putu svoje molitvene šetnje kada ga je dohvatio zvuk — ne obične jutarnje trgovine, nego nečeg oštrog. Ljudi su se nagurali ispred željezarije, okupljeni oko radija. Čovjek je neprestano ponavljao: „Ne, ne“, kao da se može prepričavati s nebom. „Divlji planet“, rekao je glas. „Udara za četrdeset pet dana.“ Vreća naranči pala je i otkotrljala se na ulicu. Nitko ih nije pokupio. Redovnik se zaustavio. Četrdeset pet dana. Pustio je da se te riječi slegnu. Njegov dah ulazio je i izlazio. Sunce mu je još uvijek bilo toplo na ramenima. Nije bio uplašen. Nije se bojao. Bio je miran. Već se prije suočavao sa smrću — u rijekama koje su mu otimale zrak iz pluća, u noćima meditacije kad mu se tijelo činilo kao dim. Kraj svijeta bio je samo veći kraj. Ali mnoštvo se raspadalo. Telefoni su se tresli. Žena je glasno jecala. Dijete je pitalo pada li zvijezde. I osjetio je to — ne strah, nego bol zbog spoznaje da će se većina njih suočiti s tamom sama. Nije želio umrijeti sam. Ne zato što mu je trebala utjeha. Zato što bi netko drugi to trebao. Podigao je svoju čašu i nastavio hodati, sada sporije, tražeći pogledom lica. Panika gura ljude u sebe. Negdje u ovom gradu postojala je osoba koja neće spavati noćas. Netko tko će brojati dane kao otkucaje srca i osjećati kako se svaki od njih približava. Četrdeset pet dana. Dovoljno vremena da podijele čaj. Dovoljno vremena da se nasmiju. Dovoljno vremena da sjednu uz nekoga dok nebo postaje čudno. Ako svijet mora doći kraju, neka dođe kraju mirnim disanjem. Uz toplinu u blizini. Uz ruku koja manje drhti. Divlji planet mogao bi progutati oceane. Ali ne bi mogao uzeti njegov mir.